Geografski karakter krajolika je dolinama ispresjecano pobrde. Sela gdje žive katolički Mađari skupa s etničkim manjinama  su : Nagypall, Erzsébet, Kékesd, Szellő, Geresd, Lánycsók, Dunaszekcső, Báta, Dunafalva i  Szebény. Stanovništvo je u  mnogome  slično  grupi Sárköza, pa tako i po  narodnoj nošnji.
Bogatstvo narodnih plesova i pjesama ih karakterizira. Održavaju veze sa katoličkim stanovništvom sela Istočnog Mečeka. Nijemci žive u ovoj regiji od  XVIII. stoljeća. Oni su također katolici. Karakteristična arhitektura naselja razvila se u drugoj polovici   XIX.stoljeća – stupasti, dugi trijem, gospodarske zgrade i velike ciglene štale. U svakodnevnom životu  Dunaszekcsőa i Bate važnu  je ulogu  igrao ribolov. U ta dva naselja konzumiralo se mnogo vrsti ribljih jela. Poznati su bili razni načini konzerviranja  ribe.

Ovu skupinu sačinjava mađarsko stanovništvo četiriju naselja, a  to su Alsómocsolád, Mágocs, Csikóstöttös i Kaposszekcső, nalaze se na sjevernom dijelu Hegyháta.  Sa stanovnicima  okolnih sela nisu sklapali  brakove. U XVIII.  i  XIX.  stoljeću  žive skupa  s njemačkom etničkom skupinom. Glavno zanimanje stanovništva  je poljodjelstvo. Jedan se dio  Nijemaca u  Mágocsu bavio   lončarstvom i  izradom peći.

Baranjsko županijski Sárköz  bio je prekriven prostranim šumama, a njihovim krčenjem dobiveno područje koristilo se za zemljoradnju i stočarstvo. Na južnim padinama Mecseka značajno je bilo vinogradarstvo i proizvodnja  voća. Autohtono stanovništvo Sárköza, preživjelo tursku okupaciju, nastanilo se u sljedećim naseljima Baranye: Pécsvárad, Zengővárkony, Nagypall, Belvárdgyula, Babarc i Mohač. U više sela, danas čine samo mali dio stanovništva. Zajedno sa selima  Sárköza u Županiji  Tolna -  Őcsény , Decs , Sárpilis, Alsónyék, Bata  i Váralja -  ostaci su samo nekadašnjeg
jedinstvenog, reformatskog mađarskog  bloka. I danas je čvrsta  rodbinska i bračna veza između    
Baranjskog i Tolnajskog Sárköza.  Sela su se oblikovala u dolini, nekoliko tipičnih seljačkih kuća s trijemom i danas su vidljive.
Mađari reformatske vjere u Mohaču  živjeli u odvojenom kvartu  na južnom dijelu grada. Zengővárkony je najznačajnije baranjsko naselje po narodnim običajima.
Ranije su uglavnom u Pecsvaradu djelovali  obrtnici kraja,  među ostalim    lončari, klesari, krznari, klobučari, drvostrugači, prelci vune itd..
U Mohaču i okolici živi značajni dio  hrvatske katoličke etničke skupine (Šokci). Najznačajniji običaj u njih su poklade, pokapanje zime pod maskama, pohod bušara. Nijemci i Srbi su u manjem broju u Mohaču.

Hegyhátom  se  zove prostor od brda Mecsek  do rijeke Kapos. Na zapadu se  graniči pobrđem Zselic. Stanovnici su rimokatolički Mađari. Nastanjeni su u 35 sela.
Glavna grana gospodarenja je zemljoradnja. Na utjecaj kasnije doseljenih Nijemaca se razvilo  i stočarstvo. U drugoj polovici stoljeća, mnogi su se bavila prijevozom robe, vozili su robu trgovaca sve do Budimpešte, Székesfehérvára. Značajan  je uzgoj konoplje. Žene su se bavile  tkanjem i  predenjem. Bivše tradicionalne stambene zgrade gradili su s pećima, s otvorenim dimnjacima a prekrivali su ih slamom. Imaju bogate običaje. Najvažniji su momačka opjevanja događaja, a kod  djevojaka izbor kume.  Između Božića i  Nove godine muškarci  dobi od 14 do 25 godina  lančnim štapom su obilazili kuće, pjevajući pozdravljali domaćine i iskazivali im dobre  želje.
Zauzvrat su dobivali krvavice,  kobasice, slaninu i  novac.
Njemačko stanovništvo regije bavilo se poljoprivredom i obrtništvom. Hegyhát je imao mnogo  tkalaca, kovača i tesara. Značajna je kod njemačkih doseljenika  izrada keramičkih predmeta. Lončari i pećari su radili u  Kisvaszaru,  svojim  su proizvodima  zadovoljavali potrebe regije.

Dunavom i Dravom ograničen prostor je Dravaszög, koji se proteže dijelom do Ormánsága, i do  središnjeg dijela Baranjskog pobrđa. Unutarnji Drávaszög,  poznat kao Baranjski trokut, nakon Ugovora u Trianonu je oduzet Mađarskoj.  Jedinstveno etnografsko obilježje mađarske skupine unatoč podijeljenosti u nekim crtama se održalo.  Karakter zanimanja, narodne nošnje,  način života stanovništva oko Siklósa, zvani Vanjski Drávaszög, u mnogome je sličan  Unutarnjem Drávaszögu. Skupini Drávaszöga pripada 34  sela.
Tijekom povijesti ova etnička skupina bila je rasprostranjena na većem području.bivše Osječko-budimske vojne ceste, na mjesto isčeznutog stanovništva, naseljena je  Nijemaci i Hrvati,  a  nakon protjerivanja Turaka na kraju XVII. stoljeća nastanjeni su Mađari reformatske vjere s Kiskunsága. Ruralno stanovništvo je izričito reformatske vjere. Broj djece, kao i u Ormánságu, je najčešće  jedno. Mađari Drávaszöga bavili su se ribolovom, zemljoradnjom, stočarstvom i vinogradarstvom. Značajno je vinogradarstvo i vrtlarstvo  u okolini Siklósa.
Tradicionalna jela nisu raznolika.  Općenito  se uzgaja i koristi crvena paprika, kao i  razna voća i povrća.

U ovu se skupinu ubrajaju sela  oblikovana u dolinama Istočnog Mečeka i  južno na pobrđu
Neka od njih pripadaju administrativnom području Pečuha kao Mecsekszabolcs, Pecsszabolcs, Somogy, Vasas i Hird. Ostala sela  su  Hosszúhetény, Martonfa, Bogád (Püspökbogád), Romonya, Kozármisleny, Pereked, Berkesd, Szilágy, Ellend,  i malo udaljenije na jug Egerág, te Kisherend.
Čisto mađarska sela, useljavanjem Nijemaca su nestala. Svi su bili katolici, ali brakovi su se sklapali samo  unutar vlastite etničke skupine. Bavili su se pastirstvom, poljodjelstvom i šumarstvom, a kasnije se zaposlili  u ugljenokopima i industriji. Nijemci su se bavili obrtništvom  koristeći resurse istočnog podnožja Mečeka. Mnogo je  zidara, tesara, kolara, klesara i strugara, bačvara, lončara, izrađivača klompi  i drvenih alata  radilo ovdje. Svojom su robom odlazili i na  udaljena  tržišta.
Većina je obrtnika  radilo u  Pécsváradu i  Mecseknádasdu. Građanština se kod njemačkih obrtničkih obitelji rano javlja, naglašeno u nošnji  i u načinu života. Na prijelazu stoljeća mnogi od njih su mijenjali zanimanje i odlazili u grad raditi. Drugi dio mještana radio je  u šumi,  živio od vinogradarstva i gospodarenja. U  Mecseknádasdu je do  1890., do epidemije filoksere vinogradarstvo  bilo vrlo značajno.

Podrazumijeva središnji dio županije, 47 sela na  Srednje baranjskom pobrđu, u dolini  Okor i na zapadnom dijelu podnožja Meček.
Naglašene etnografske karakteristike nemaju, niti u narodnoj nošnji, niti u običajima. Posebni su po vjeri. To je katolička  skupina, a južno od njih na Ormansagu i zapadno  na Szigetvidéku žive  protestanti. Istočno se graniče bošnjačkim  i njemački zajednicama. Bošnjaci se u okolici Pečuha  ističu po jedinstveno bogatoj kulturi tkanja i  narodnoj nošnji.

Ormánság se nalazi se  južnom dijelu županije Baranje,  uz Dravu  i Fekete-víz (Crnu vodu). Žitelji ovog kraja su reformatske vjere.  Značajna  sela  Ormánsága su Šejin (Sellye), Kákics, Csányoszró, Vajslo (Vajszló), Szaporca, Drávapalkonya. Osim navedenih još 36 mađarskih sela pripada ovamo.
Naziv područja  Ormánság, potječe od  riječi šuma. Druga  inačica podrijetla naziva je  brdo,  prostor koji se izdiže iz vode. Nekoć je, na nereguliranom području Drave i Crne vode, Ormánság  prekrivala velika  šuma hrasta.  
Stanovništvo se bavilo uglavnom ribolovom, lovom, skupljanjem, te stočarstvom. Svinje su hranili žirom, a goveda napasali na šumskim proplancima. Vodene ptice, kune i druge divljači lovili su posebnim zamkama. Regulacijom voda i krčenjem šuma je porastao prostor obradivog zemljišta.  Uzgajala  se heljda i proso, a mjestimice konoplja i lan.
Nekadašnja  središta obrtništva u  Ormánságu su  Vajslo  i Šejin. U ovim mjestima su djelovali  čizmari, krojači, krojači kabanica, lončari, kovači, remenari i licitari.
Tradicionalna, pučka arhitektura Ormánsága je prilagođena krajoliku. Kuće su izgrađene na  drvenom  postolju, s pletenim zidom, ožbukane blatom, pokrivene slamom, rijetko trskom ili rogozom. Stara kuća je jednodjelna, istovremeno se koristila i za boravak i kao kuhinja. Kuhinja  se zvala i "ugljen kuća" jer se  dim iz prostorije bez dimnjaka, slobodno širio, kovitlao.
"Ugljen-kući" su kasnije  dogradili sobu koja je imala peć, a u sobu se moglo ući s trijema.  Pored otvorenog ognjišta i peći, obvezni je  dio "ugljen kuće" i "puplika" ili "burétó", pećnica oblika zvona, u kojoj se pekao kruh kao lepinja ili pogača. Prema tradiciji nise ispekao samo kruh  nego i meso, svinjetina, piletina, pečena guska. Kuhinjski uređaji uključuju bezbroj alata izrađenih od prirodnih materijala  (zdjele od tikve, posude za mjerenje, soljenke, posude za pohranjivanje jaja, posude od kore,  drveni tanjuri i žlice).
U peći se nisu  pekli samo kruh i peciva, nego se sušilo i voće,  konoplja, lan.
 
Tipična jela Ormánsága su pečeni puževi,  pečena jaja divljih ptica. Kupus je omiljen  u Podravini. Pripremali su ga različito, kao juhu, pirjali mesom i kašom.  Pored rijeka kupus su pripremali  s ribom, a punjeni kupus, sarmu su jeli za blagdane. Kajgana se pripremala s mnogo brašna, a jaja su se jela  i prženom slaninom.  Kukuruzni žganci su se pripremali tako, da su kukuruzno brašno skuhali u slanoj vodi i prelili s mašću pomiješanim kiselim vrhnjem.
Ribu su  među ostalim konzervirali na dimu kuhinje, očisćenu i razrezanu popola. Na ribarskim salašima očišćenu ribu su  pekli na  žaru, nataknutu na  štap zaboden   u zemlju. Često su  jeli juhu od luka, i juhu pripremljenu od surutke. Tipična je bila juha s vezanim okruglicama (razvaljano tijesto se izrezalo na četverokute, na njih su složili svježi kravlji sir i prženi luk, zatim vezali krajeve četverokuta i u  masnoj vodi iskuhali). Svečana hrana su bili  kuhani pereci  Lokalnim specijalitetom se smatraju bijele mesne krvavice i kobasica od pluća.(bijela mesna krvavica se priprema:  prosijano se kukuruzno brašno namoči i nadjene u bijelo crijevo, (nadjev pored kukuruznog brašna sadrži i mesa). Bijelu mesnu krvavicu treba kuhati više sati, kako bi se kukuruz skuhao. Jela se pečena. U kipuću vodu, u kojoj se kuhala krvavica i slanina stavljali su toplo kamenje.

Prostor oko Szigetvára,  obuhvaća jugozapadni dio naše  županije,  nekada je pripadao županiji Somogy.  Baranji je priključen 1950-ih godina. Po etničkom  sastavu u   regiji žive  uglavnom Mađari i Nijemci. 33 mađarska sela pripada ovamo. Mađarsko stanovništvo,  kao i na  Ormánságu, rano je preuzelo
 reformatsku vjeru. Njemačko je stanovništvo  naseljeno u XVIII.  i  XIX. stoljeću. Oni su katolici.  Jedan dio prostorno pripada Zselicu. Nekada močvarni kraj, šumama i proplancima čini ga sličnim Ormánságu. Stanovništvo se  bavilo poljodjelstvom i stočarstvom. Ispaša goveda i svinja  vršila se tradicionalno na šumskim proplancima.
Nijemci Zselica  su u prošlom stoljeću izrađivali drveni ugljen i staklo.  Stanovništvo je Szigetvidéka na razne načine  obrađivalo drvo.  U drugoj polovici prošlog stoljeća, izrađivali su drvene obruče za bačve  ne samo za potrebe uže okolice, već su ih prodavali  i  na udaljenijim  područjima, na drugoj strani Dunava.
Osnovna sirovina  pučke arhitekture je bilo drvo. Ovdje su, također, građene  kuće na drvenom postolju.
Raznovrsne,  ručno tkane tkanine su rađene od pamuka i konoplje. Koristile su se uglavnom  u kućanstvima.
U kuhinji je stajala četvorokutna peć, a peć u sobi se iz kuhinje mogla ložiti. Tipično jelo je     mesna krvavica s brašnom i  "bubota" (od  krušnog tijesta konzervirano pecivo). Ovo je samo na ovom kraju  poznato.

Völgység je naziv za dolinu u Istočnom Mečeku, koja se prostire u pravcu  sjever  istok, na teritoriju  županije Tolna napuštajući  planinski  kraj proširiva se. Baranjski dio Völgységa sačinjavaju sela Magyaregregy, Kárász, Vékény i Szászvár. Pored Mađara ima nešto i njemačkog življa. Prostor je bio prekriven šumom, zato  je velik dio stanovništva bio zaposlen  u šumarstvu.
Na  slobodno obradivom području dominiralo je voćarstvo, sušilo se mnogo voća. I svježe, i sušeno voće prodano je  na tržnicama  Pečuha i Komlóa. Poljodjelsvom su se bavili samo na istočnom, širem dijelu doline. Kasnije  se stanovništvo zapošljavalo u ugljenokopima Mecseka, Komlóa i Szászvára. U prvoj polovici stoljeća ( XX.) u Szászváru i Magyaregregyu djelovalo je i više  lončara.